уторак, 20. април 2010.

Odkud se danas toga setih..
verovatnu se me tvoje oci, taj poglede
setan i tuzan podsetile na to...

To me je valjda privuklo tebi
oci koje nemo kazu :
samo me zagrli, ne govori nista..
taj pogled koji me prati kroz
hodnike secanja..
i prosto mame da ih ucinim srecnim...
Secanja..


Mali napusteni kucici da volela sam ih..
jer poklanjati im i malu paznju znali su
desetostruko vratiti...
Hodajuci atarom svog sela
gde su ljudi uvek bacali male kucice
skuplala sam ih grlila i ljubila ih
da sada vise nisu sami i imaju mene..
odnosila kuci kupala hranila ih..
Naravno niko nije imao razumevanja
za moje postupke..
Govorili bi mi da su im trebali,
ne bi ih bacili..
u tim trenucima su mi bili tako daleki..
Onda bi ih otac pokupio dok su me tuzno gledali..
znala sam da su mi na neki nacin zahvalni
sto sam ih bar na trenutak
ucinila srecnima i voljenima..
Plakala bih posle toga danima..

Znam da su me u tom svom kratkom zivotu
voleli.. i da sam imala nekog ko me treba..
I danas kad prodjem pored napustenog kuceta
ako imam nesto kraj sebe nahranim ga..
Ali..vise ih ne uzimam
samo tiho izgovorim izvini
i svaki put suze same krenu..
Jer..znam kako se osecaju..
okrecem se i odlazim placuci
i znam da me prati par tuznih ociju
govorim u sebi zasto e zivot tako nepravden
Gledajuci danas tvoju sliku setih se ovog


Znam da je slika stara
i da tvoje oci sada sijaju,
nekom drudim sjajem
i da si SRECAN :)
Ali od prvog dana kad sam
je videla tvoju sliku imala
sam tu potrebu zagrliti te
i reci ti ne brini sve
ce jednog dana biti dobro..

Dragom prijatelju Bojanu s ljubavlju :)

Нема коментара:

Постави коментар